6. ruj 2008.
Veljko Cvjetičanin - Lenjin o diktaturi proleterijata
Veljko Cvjetičanin
Lenjin o diktaturi proletarijata
Kao što je »odstupanje« u realizaciji jedne nove epohe od njezinih općih zakona ostavilo traga u praktičnim društvenim zbivanjima, tako se i Lenjinovi teorijski radovi razlikuju od Marxove opće teorije diktature proletarijata. Treba dodati da Lenjin nije bio jedino teoretičar već i vođa jedne revolucije u zaostaloj društvenoj sredini. Njegovo shvaćanje diktature proletarijata, premda nije uvijek konzekventno, oslanja se na opće principe osnivača marksizma.
Lenjinova taktika trenutka nije nikada značila napuštanje temeljnih marksističkih stavova u diktaturi proletarijata. Marxov model diktature proletarijata dolazio je u sukob sa zaostalim društvenim strukturama, gdje je proletarijat činio manjinu stanovništva. Ovdje je bio neophodan vrlo jak element revolucionarnog nasilja, iz čega je proistekla i veća opasnost za sam proletarijat, jer se država kao organizirana sila počela ponovno odvajati od društva. Lenjin se u osnovi uspio odrvati etatističko-birokratskim pritiscima zaostale društvene sredine i revizionističkoj struji teoretičara Druge internacionale. Što je Lenjin govorio o diktaturi proletarijata? »Diktatura proletarijata je uporna borba, krvava i bez krvi, nasilna i mirna, vojna i privredna, pedagoška i administrativna, protiv snaga i tradicija starog svijeta. Snaga navike miliona i desetina miliona najstrašnija je snaga. Pobijediti krupnu centraliziranu buržoaziju hiljadu je puta lakše nego pobijediti milijune sitnih vlasnika.«[1][1] Evidentno je da se Lenjin ovim dijalektičkim određenjem diktature proletarijata nalazi na tragu autentične Marxove misli. Za nas je posebno instruktivno Lenjinovo »očajanje« nad sitnovlasničkim uvjetima realizacije diktature proletarijata, jer je i naša socijalna struktura prvenstveno sitnovlasnička i malograđanska.
Možda je najadekvatnije određenje diktature proletarijata sadržano u ovom stavu Lenjina: »Diktatura proletarijata nije samo nasilje nad eksploatatorima i čak nije u prvom redu nasilje. Ekonomska osnova toga revolucionarnog nasilja zbog njegove vitalnosti i uspjeha jest to što proletarijat predstavlja i ostvaruje viši tip društvene organizacije rada u usporedbi s kapitalizmom. U tome je bit, u tome je izvor snage i zalog neminovne potpune pobjede komunizma«[2][2]. Adekvatnost i posebnu vrijednost tom stavu daje misao o višem tipu društvene organizacije rada kao bitnom faktoru diktature proletarijata. Iz toga se može zaključiti da i za Lenjina diktatura proletarijata sadrži elemente revolucionarnog nasilja, ali i elemente jedne više demokratske društvene organizacije rada.
Kod Lenjina se mogu naći i pojednostavnjena shvaćanja diktature proletarijata, što je vjerojatno posljedica nastojanja da se po svaku cijenu održi kurs Oktobarske revolucije. Vrlo oštro reagiranje u međunarodnoj socijalističkoj literaturi izazvao je Lenjinov pojednostavnjen stav o diktaturi proletarijata »kao ničim ograničenoj vlasti radničke klase« u smislu zakonskih ograničenja. Zaista, ignoriranje zakona pouzdan je znak da proletarijat ustupa osvojenu vlast svojoj birokraciji i njezinoj samovolji, Što se uostalom kasnije i desilo.
Vrijedno je upozoriti još na neke Lenjinove odredbe diktature proletarijata: »prijelaz od kapitalizma ka komunizmu svakako mora donijeti ogromno izobilje oblika... ali sadržaj će biti isti: diktatura proletarijata«[3][3]. Usprkos tome što suvremena praksa socijalizma kao svjetskog procesa verificira tu Lenjinovu misao, dogmatici i dalje pokušavaju unificirati tokove društvenog razvitka prijelaznog perioda.
Lenjin je također točno predvidio da će »prijelaz od kapitalizma ka komunizmu zahtijevati duge porođajne muke, dug period diktature proletarijata... suradnju radnika svih zemalja«. U pogledu dužine trajanja diktature proletarijata i odnosa prema klasama, samo ćemo podsjetiti na Lenjinovu misao: »I klase su ostale u epohi diktature proletarijata. Diktatura neće biti potrebna kad iščeznu klase. One neće iščeznuti bez diktature proletarijata.« Danas i neki marksisti zaboravljaju da klase, i ekonomski uvjeti postojanja klasa, mogu jedino iščeznuti kroz konzekventnu organizaciju sistema diktature proletarijata. Lenjin je bio vrlo oštar u kvalificiranju onih koji su to zaboravljali. »Marksist je samo onaj, kaže Lenjin, tko proširuje klasnu borbu do priznanja diktature proletarijata.«[4][4]
Lenjin je u polemici s Buharinom svestrano odredio odnos između diktature proletarijata i države: »Od oportunista nas razlikuju dublje istine o 1) privremenom karakteru države; 2) ne sasvim državnom karakteru diktature proletarijata, 3) proturječnosti između slobode i države, pravilnijem pojmu 'zajednice' umjesto 'države'«. Određenje diktature proletarijata kao pojma koji nema u cijelosti državni karakter u skladu je s Lenjinovim stavom o diktaturi kao višoj društvenoj organizaciji rada. Uostalom, to nisu bile samo Lenjinove teorijske preokupacije, već i praktički pokušaji. Sovjete, koji su još ranije spontano nastali, Lenjin je pokušavao razvijati kao oblike samouprave, i organe državne vlasti.
Lenjinova veličina bila je u tome što je bio svjestan ograničenih uvjeta ostvarenja revolucije i diktature proletarijata u Sovjetskom Savezu. Socijalistička revolucija, upozoravao je Lenjin, ne može se izvršiti bez radničke klase, u kojoj su se najbolje snage već iscrple. Znači, stari se politički sistem više nije mogao održati, ali radnička klasa nije imala dovoljno snage da neposredno vlada. Nedovoljnu razvijenost radničke klase iskoristila je birokracija.
Lenjin se u osnovi pridržavao istinskog marksističkog shvaćanja diktature proletarijata. Ali, zbog trenutnih praktičkih potreba on je uvjetno formulirao i određene taktičko-političke teze, koje su njegovi nasljednici u rukovođenju prvom socijalističkom zemljom i međunarodnim komunističkim pokretom kasnije apsolutizirali i koristili za pravdanje jačanja diktature birokracije.
Da u okviru izvorne marksističke misli iznesemo sintetizirano shvaćanje diktature proletarijata. Diktatura proletarijata je univerzalna, u sebi proturječna dijalektička kategorija. Univerzalnost diktature proletarijata je u tome što ona obuhvaća cjelokupni društveno-politički sistem prijelaznog perioda od kapitalizma prema komunizmu. Diktatura proletarijata u sebi je protuurječna, jer sadrži dijalektičko jedinstvo i proturječnost državno-partijskog sistema i neposrednog samoupravljanja, revolucionarnog nasilja i slobode. Dijalektičnost diktature proletarijata sastoji se u stalnoj promjeni odnosa između represivnih elemenata koji jenjavaju i osvajanja demokracije u zavisnosti od snaženja i utjecaja radničke klase kao njezinog prirodnog nosioca. Diktatura proletarijata jest permanentna socijalna revolucija.
[5][1] Lenjin: Izabrana djela X, »Naprijed«, Zagreb, 1963, str.
[6][2] Lenjin: Soc., tom XXIV, Moskva, 1955, str. 335—336.
[7][3] Lenjin: Uvod u marksizam — Karl Marx Kapital l, XVII, Zagreb, 1947.
[8][4] Ova Lenjinova britka ocjena pogađa i predstavnike suvremenog eurokomunizma koji odbacuju termin »diktatura proletarijata«. Mislim da ne treba osporiti Lenjinovu ocjenu ni dogmatski osuditi predstavnike eurokornunizma kao ne-marksiste. Ukoliko se radi o diktaturi proletarijata kao, prije svega, osvajanju izravne demokracije putem slobodnih asocijacija proizvođača, taj pojam ne zastarijeva, već može biti jedino u praksi prevladan. Međutim, ako se pod diktaturom proletarijata, npr. njezinu nespojivost s višepartijski sistemi terora, tada je treba odbaciti. Osim negativnog teorijsko-praktičkog staljinističkog nasljeđa, predstavnici eurokomunizma navode i druge razloge odbacivanja termina diktatura proletarijata, npr, njezinu nespojivost, s višepartijskim sistemom. U redovima predstavnika eurokomunizma značajnijih teorijskih diskusija o diktaturi proletarijata još nema.
Lenjin o diktaturi proletarijata
Kao što je »odstupanje« u realizaciji jedne nove epohe od njezinih općih zakona ostavilo traga u praktičnim društvenim zbivanjima, tako se i Lenjinovi teorijski radovi razlikuju od Marxove opće teorije diktature proletarijata. Treba dodati da Lenjin nije bio jedino teoretičar već i vođa jedne revolucije u zaostaloj društvenoj sredini. Njegovo shvaćanje diktature proletarijata, premda nije uvijek konzekventno, oslanja se na opće principe osnivača marksizma.
Lenjinova taktika trenutka nije nikada značila napuštanje temeljnih marksističkih stavova u diktaturi proletarijata. Marxov model diktature proletarijata dolazio je u sukob sa zaostalim društvenim strukturama, gdje je proletarijat činio manjinu stanovništva. Ovdje je bio neophodan vrlo jak element revolucionarnog nasilja, iz čega je proistekla i veća opasnost za sam proletarijat, jer se država kao organizirana sila počela ponovno odvajati od društva. Lenjin se u osnovi uspio odrvati etatističko-birokratskim pritiscima zaostale društvene sredine i revizionističkoj struji teoretičara Druge internacionale. Što je Lenjin govorio o diktaturi proletarijata? »Diktatura proletarijata je uporna borba, krvava i bez krvi, nasilna i mirna, vojna i privredna, pedagoška i administrativna, protiv snaga i tradicija starog svijeta. Snaga navike miliona i desetina miliona najstrašnija je snaga. Pobijediti krupnu centraliziranu buržoaziju hiljadu je puta lakše nego pobijediti milijune sitnih vlasnika.«[1][1] Evidentno je da se Lenjin ovim dijalektičkim određenjem diktature proletarijata nalazi na tragu autentične Marxove misli. Za nas je posebno instruktivno Lenjinovo »očajanje« nad sitnovlasničkim uvjetima realizacije diktature proletarijata, jer je i naša socijalna struktura prvenstveno sitnovlasnička i malograđanska.
Možda je najadekvatnije određenje diktature proletarijata sadržano u ovom stavu Lenjina: »Diktatura proletarijata nije samo nasilje nad eksploatatorima i čak nije u prvom redu nasilje. Ekonomska osnova toga revolucionarnog nasilja zbog njegove vitalnosti i uspjeha jest to što proletarijat predstavlja i ostvaruje viši tip društvene organizacije rada u usporedbi s kapitalizmom. U tome je bit, u tome je izvor snage i zalog neminovne potpune pobjede komunizma«[2][2]. Adekvatnost i posebnu vrijednost tom stavu daje misao o višem tipu društvene organizacije rada kao bitnom faktoru diktature proletarijata. Iz toga se može zaključiti da i za Lenjina diktatura proletarijata sadrži elemente revolucionarnog nasilja, ali i elemente jedne više demokratske društvene organizacije rada.
Kod Lenjina se mogu naći i pojednostavnjena shvaćanja diktature proletarijata, što je vjerojatno posljedica nastojanja da se po svaku cijenu održi kurs Oktobarske revolucije. Vrlo oštro reagiranje u međunarodnoj socijalističkoj literaturi izazvao je Lenjinov pojednostavnjen stav o diktaturi proletarijata »kao ničim ograničenoj vlasti radničke klase« u smislu zakonskih ograničenja. Zaista, ignoriranje zakona pouzdan je znak da proletarijat ustupa osvojenu vlast svojoj birokraciji i njezinoj samovolji, Što se uostalom kasnije i desilo.
Vrijedno je upozoriti još na neke Lenjinove odredbe diktature proletarijata: »prijelaz od kapitalizma ka komunizmu svakako mora donijeti ogromno izobilje oblika... ali sadržaj će biti isti: diktatura proletarijata«[3][3]. Usprkos tome što suvremena praksa socijalizma kao svjetskog procesa verificira tu Lenjinovu misao, dogmatici i dalje pokušavaju unificirati tokove društvenog razvitka prijelaznog perioda.
Lenjin je također točno predvidio da će »prijelaz od kapitalizma ka komunizmu zahtijevati duge porođajne muke, dug period diktature proletarijata... suradnju radnika svih zemalja«. U pogledu dužine trajanja diktature proletarijata i odnosa prema klasama, samo ćemo podsjetiti na Lenjinovu misao: »I klase su ostale u epohi diktature proletarijata. Diktatura neće biti potrebna kad iščeznu klase. One neće iščeznuti bez diktature proletarijata.« Danas i neki marksisti zaboravljaju da klase, i ekonomski uvjeti postojanja klasa, mogu jedino iščeznuti kroz konzekventnu organizaciju sistema diktature proletarijata. Lenjin je bio vrlo oštar u kvalificiranju onih koji su to zaboravljali. »Marksist je samo onaj, kaže Lenjin, tko proširuje klasnu borbu do priznanja diktature proletarijata.«[4][4]
Lenjin je u polemici s Buharinom svestrano odredio odnos između diktature proletarijata i države: »Od oportunista nas razlikuju dublje istine o 1) privremenom karakteru države; 2) ne sasvim državnom karakteru diktature proletarijata, 3) proturječnosti između slobode i države, pravilnijem pojmu 'zajednice' umjesto 'države'«. Određenje diktature proletarijata kao pojma koji nema u cijelosti državni karakter u skladu je s Lenjinovim stavom o diktaturi kao višoj društvenoj organizaciji rada. Uostalom, to nisu bile samo Lenjinove teorijske preokupacije, već i praktički pokušaji. Sovjete, koji su još ranije spontano nastali, Lenjin je pokušavao razvijati kao oblike samouprave, i organe državne vlasti.
Lenjinova veličina bila je u tome što je bio svjestan ograničenih uvjeta ostvarenja revolucije i diktature proletarijata u Sovjetskom Savezu. Socijalistička revolucija, upozoravao je Lenjin, ne može se izvršiti bez radničke klase, u kojoj su se najbolje snage već iscrple. Znači, stari se politički sistem više nije mogao održati, ali radnička klasa nije imala dovoljno snage da neposredno vlada. Nedovoljnu razvijenost radničke klase iskoristila je birokracija.
Lenjin se u osnovi pridržavao istinskog marksističkog shvaćanja diktature proletarijata. Ali, zbog trenutnih praktičkih potreba on je uvjetno formulirao i određene taktičko-političke teze, koje su njegovi nasljednici u rukovođenju prvom socijalističkom zemljom i međunarodnim komunističkim pokretom kasnije apsolutizirali i koristili za pravdanje jačanja diktature birokracije.
Da u okviru izvorne marksističke misli iznesemo sintetizirano shvaćanje diktature proletarijata. Diktatura proletarijata je univerzalna, u sebi proturječna dijalektička kategorija. Univerzalnost diktature proletarijata je u tome što ona obuhvaća cjelokupni društveno-politički sistem prijelaznog perioda od kapitalizma prema komunizmu. Diktatura proletarijata u sebi je protuurječna, jer sadrži dijalektičko jedinstvo i proturječnost državno-partijskog sistema i neposrednog samoupravljanja, revolucionarnog nasilja i slobode. Dijalektičnost diktature proletarijata sastoji se u stalnoj promjeni odnosa između represivnih elemenata koji jenjavaju i osvajanja demokracije u zavisnosti od snaženja i utjecaja radničke klase kao njezinog prirodnog nosioca. Diktatura proletarijata jest permanentna socijalna revolucija.
[5][1] Lenjin: Izabrana djela X, »Naprijed«, Zagreb, 1963, str.
[6][2] Lenjin: Soc., tom XXIV, Moskva, 1955, str. 335—336.
[7][3] Lenjin: Uvod u marksizam — Karl Marx Kapital l, XVII, Zagreb, 1947.
[8][4] Ova Lenjinova britka ocjena pogađa i predstavnike suvremenog eurokomunizma koji odbacuju termin »diktatura proletarijata«. Mislim da ne treba osporiti Lenjinovu ocjenu ni dogmatski osuditi predstavnike eurokornunizma kao ne-marksiste. Ukoliko se radi o diktaturi proletarijata kao, prije svega, osvajanju izravne demokracije putem slobodnih asocijacija proizvođača, taj pojam ne zastarijeva, već može biti jedino u praksi prevladan. Međutim, ako se pod diktaturom proletarijata, npr. njezinu nespojivost s višepartijski sistemi terora, tada je treba odbaciti. Osim negativnog teorijsko-praktičkog staljinističkog nasljeđa, predstavnici eurokomunizma navode i druge razloge odbacivanja termina diktatura proletarijata, npr, njezinu nespojivost, s višepartijskim sistemom. U redovima predstavnika eurokomunizma značajnijih teorijskih diskusija o diktaturi proletarijata još nema.
5. kol 2008.
Tito - Jugoslavija ostaje vjerne principima oscijalizma
Kod nas ima lokalizma, vi to znate. A taj lokalizam, taj lokalpatriotizam, ta lokalna samoinicijativa nije losa kad ima pozitivan karakter. To je dobro, to je, u stvari, takmicenje sa drugima, to nije u raskoraku sa interesima zajednice. Ali, kad se lokalizam pretvori u svoju krajnost, kad postane negativan, onda to ide protiv interesa zajednice. Kad neko u lokalnim okvirima hoce da postigne nesto na racun drugih, onda je to negativan lokalizam. Mi smo protiv pozitivne lokalne inicijative i iskoriscavanja svih postojecih mogucnosti jedne komune. Mi smo za to, i tako treba da bude, ali preko tih granica ne treba da se ide. Jer, mi smo svi jedna jedinstvena cjelina, jedinstvena zajednica, a svaki nas gradjanin treba uvijek da ima pred ocima tu cjelinu, tu zajednicu. Zato mi ne treba da se odvajamo i ne treba na to da zaboravljamo. A u cilju brzeg zajednickog, opsteg napredovanja treba da ostvarujemo sto vise razmjenu iskustava i misljenja. Toga jos nema dovoljno, a to bi trebalo da bude ostvareno da bi se nasi narodi medjusobno jos bolje upoznali i zblizili. Evo, vi, omladinke i omladinci, koji ste gradili ovaj auto-put i koji cete sada ici natrag svojim kucama sirom nase zemlje, vi imate najbolje mogucnosti da budete onaj cement koji ce cementirati tu nasu zajednicu u cvrstu monolitnu cjelinu; a tada nas nikakva sila iz vana ne moze ni skrenuti sa naseg puta niti nam nanijeti stetu, u toliko prije sto je nasa ruka uvijek okrenuta onome ko je nas prijatelj i ko to hoce da bude.
Sa ovoga mjesta, drugarice i drugovi, ja danas porucujem svima koji mozda imaju izvjesne rezerve prema nama i koji nisu dovoljno upoznati sa ovim sto mi zelimo, da imaju u vidu da ce Jugoslavija ostati vjerna principima socijalizma, da ce ona vrlo rado pruziti ruku svakome ko zeli sa njom da saradjuje i da sa njom ima prijateljske odnose. Zato smatram da treba prestati sa takvom praksom, kakva se danas sprovodi u odnosu na nas. Ako ima izvjesnih ideoloskih problema, onda se te stvari nemogu rijesiti klevetama psovkama preko novina i radija, nego na taj nacin sto bismo sjeli i vidjeli u cemu je stvar. Neka napisu u cemu je stvar, u cemu se mi ideoloski ne slazemo. Nasa praksa ne ide u raskorak sa naukom marksizma-lenjinizma. Pa ni Marks, ni Engels, ni Lenjin nisu mogli znati kako ce danas izgledati svijet. I oni su bili smrtni ljudi, a zivot i praksa donose nove elemente, koji obogacuju njihovu nauku.
Zar mi sada treba, zbog izvjesnih dogmatskih tumacenja te nauke, da odustanemo od svog puta u socijalizam, od svoje prakse? U nauci marksizma-lenjinizma, u teoriji, svako ce naci nesto sto ce tumaciti na svoj nacin, a sto u cjelini uzeto ne znaci nista bitno u cemu se ne bismo slagali. Mi se nismo slagali ni sa staljinskom praksom u odnosima izmedju socijalistickih zemalja, a bas ti odnosi i jesu ono sto je bitno, onaj lajtmotiv citavog ovog spora. Medjutim, mi ne mozemo u tom pogledu napustiti ovakvu svoju liniju. Jer, kakva bi to motorna snaga bila za dalji razvitak socijalisticke misli u svijetu, kad bi ti odnosi bili kao sto su danasnji odnosi izmedju nase zemlje i drugih socijalistickih zemalja? Ne bi to bila nikakva motorna snaga za razvoj u pravcu socijalizma. To bi bila besperspektivnost, to bi ucinilo da ljudi izgube vjeru u socijalizam. Ljudi bi govorili da je to ono isto sto je i nekad bilo: ko je jaci, taj tlaci! I vidite, to je bas ono u cemu se mi sporimo. Ali, ja mislim da ce doci vrijeme kad ce oni vidjeti da smo mi tu u pravu, pa ce napustiti taj nekoristan posao, ta nastojanja da nas razuvjere silom, odnosno da ucine da se pod pritiskom sile odreknemo svoje linije i prakse koju sprovodimo.
Drugarice i drugovi, toliko sam htio da vam kazem u osvrtu na nase odnose sa socijalistickim zemljama, jer ne samo mi, rukovodioci, nego i svi mi zajedno moramo de se interesujemo o ovome sto se zbiva i uopste o tome kako ta stvar stoji. Htio bih jos u vezi s tim da kazem da je veoma dobro sto nas narod, tako reci, i ne obraca paznju na sve to i sto ga to mnogo ne nervira. Ali, ne bi bilo pravilno da se nas narod potpuno dezinteresuje za to. Nas narod mora biti u toku stvari. Jer, uvijek mora da se cuje glas i da se znaju teznje citavog naseg naroda. Na taj nacin oni ne mogu reci, i nece moci da kazu, da su nas stav i nas rad samo stvar rukovodstva, a ne i naroda.
Kad sam vam maloprije rekao da ce ovaj spor trajati duze, htio sam time, u isto vrijeme, da kazem, da bi bilo tesko da mi sami vodimo ovu borbu i da zato citav nas narod mora time biti mobilisan i davati nam svoju moralnu podrsku, da bi oni dosli do uvjerenja da ta stvar ne stoji onako kako su oni mislili, jer su svi Jugoslaven u ovome jednodusni. Doduse, mnogi od njih su vec ubijedjeni u ovo o cemu ja sada govorim: oni znaju raspolozenje nasih rukovodecih ljudi, a znaju, isto tako, i da nas narod stoji uz to kao cvrsta monolitna stijena u koju se nece moci uvuci ni jedan prst. Pa ipak, oni rade drukcije, misleci da ce uspjeti da, putem raznih teskoca koje nam cine, zabiju klin izmedju rukovodstva i naroda nase zemlje. Evo, o tome treba da vodi racuna svaki nas gradjanin …
Iz govora druga Tita u Novom Mestu, 1958. godine
Sa ovoga mjesta, drugarice i drugovi, ja danas porucujem svima koji mozda imaju izvjesne rezerve prema nama i koji nisu dovoljno upoznati sa ovim sto mi zelimo, da imaju u vidu da ce Jugoslavija ostati vjerna principima socijalizma, da ce ona vrlo rado pruziti ruku svakome ko zeli sa njom da saradjuje i da sa njom ima prijateljske odnose. Zato smatram da treba prestati sa takvom praksom, kakva se danas sprovodi u odnosu na nas. Ako ima izvjesnih ideoloskih problema, onda se te stvari nemogu rijesiti klevetama psovkama preko novina i radija, nego na taj nacin sto bismo sjeli i vidjeli u cemu je stvar. Neka napisu u cemu je stvar, u cemu se mi ideoloski ne slazemo. Nasa praksa ne ide u raskorak sa naukom marksizma-lenjinizma. Pa ni Marks, ni Engels, ni Lenjin nisu mogli znati kako ce danas izgledati svijet. I oni su bili smrtni ljudi, a zivot i praksa donose nove elemente, koji obogacuju njihovu nauku.
Zar mi sada treba, zbog izvjesnih dogmatskih tumacenja te nauke, da odustanemo od svog puta u socijalizam, od svoje prakse? U nauci marksizma-lenjinizma, u teoriji, svako ce naci nesto sto ce tumaciti na svoj nacin, a sto u cjelini uzeto ne znaci nista bitno u cemu se ne bismo slagali. Mi se nismo slagali ni sa staljinskom praksom u odnosima izmedju socijalistickih zemalja, a bas ti odnosi i jesu ono sto je bitno, onaj lajtmotiv citavog ovog spora. Medjutim, mi ne mozemo u tom pogledu napustiti ovakvu svoju liniju. Jer, kakva bi to motorna snaga bila za dalji razvitak socijalisticke misli u svijetu, kad bi ti odnosi bili kao sto su danasnji odnosi izmedju nase zemlje i drugih socijalistickih zemalja? Ne bi to bila nikakva motorna snaga za razvoj u pravcu socijalizma. To bi bila besperspektivnost, to bi ucinilo da ljudi izgube vjeru u socijalizam. Ljudi bi govorili da je to ono isto sto je i nekad bilo: ko je jaci, taj tlaci! I vidite, to je bas ono u cemu se mi sporimo. Ali, ja mislim da ce doci vrijeme kad ce oni vidjeti da smo mi tu u pravu, pa ce napustiti taj nekoristan posao, ta nastojanja da nas razuvjere silom, odnosno da ucine da se pod pritiskom sile odreknemo svoje linije i prakse koju sprovodimo.
Drugarice i drugovi, toliko sam htio da vam kazem u osvrtu na nase odnose sa socijalistickim zemljama, jer ne samo mi, rukovodioci, nego i svi mi zajedno moramo de se interesujemo o ovome sto se zbiva i uopste o tome kako ta stvar stoji. Htio bih jos u vezi s tim da kazem da je veoma dobro sto nas narod, tako reci, i ne obraca paznju na sve to i sto ga to mnogo ne nervira. Ali, ne bi bilo pravilno da se nas narod potpuno dezinteresuje za to. Nas narod mora biti u toku stvari. Jer, uvijek mora da se cuje glas i da se znaju teznje citavog naseg naroda. Na taj nacin oni ne mogu reci, i nece moci da kazu, da su nas stav i nas rad samo stvar rukovodstva, a ne i naroda.
Kad sam vam maloprije rekao da ce ovaj spor trajati duze, htio sam time, u isto vrijeme, da kazem, da bi bilo tesko da mi sami vodimo ovu borbu i da zato citav nas narod mora time biti mobilisan i davati nam svoju moralnu podrsku, da bi oni dosli do uvjerenja da ta stvar ne stoji onako kako su oni mislili, jer su svi Jugoslaven u ovome jednodusni. Doduse, mnogi od njih su vec ubijedjeni u ovo o cemu ja sada govorim: oni znaju raspolozenje nasih rukovodecih ljudi, a znaju, isto tako, i da nas narod stoji uz to kao cvrsta monolitna stijena u koju se nece moci uvuci ni jedan prst. Pa ipak, oni rade drukcije, misleci da ce uspjeti da, putem raznih teskoca koje nam cine, zabiju klin izmedju rukovodstva i naroda nase zemlje. Evo, o tome treba da vodi racuna svaki nas gradjanin …
Iz govora druga Tita u Novom Mestu, 1958. godine
Tito - Plod naše revolucije
Tudjinska vlast u proslosti, nacionalna i socijalna neravnopravnost i eksploatacija radnog naroda u staroj Jugoslaviji nanijeli su mnogo zla i patnji nasim narodima. Ali sve to nije moglo da slomi njihove teznje za slobodom i nezavisnoscu, za socijalnom pravdom. To se pokazalo mnogo puta u njihovoj istoriji, a narocito u toku Drugog svjetskog rata, kada su narodi Jugoslavije vodili borbu na zivot i smrt za svoje puno nacionalno i socijalno oslobodjenje. Revolucionarna zbivanja, koja su se odigrala na nasem tlu, duboko su prozeta specificnostima naseg istorijskog nasljedja i nase stvarnosti – a isto tako su i nerazdvojni dio zbivanja u savremenom svijetu i njegovog napornog kretanja naprijed.
Stara Jugoslavija, koja je postojala izmedju dva svjetska rata, bila je mnogonacionalna drzava sa veoma zaostalim ekonomskim i kulturnim razvojem pojedinih dijelova iz kojih je bila sastavljena, a uz to i opterecena mnogobrojnim unutrasnjim suprotnostima, koje su inostrani kapitalisti i domaca vladajuca klasa u punoj mjeri koristili za svoje ciljeve. Takva Jugoslavija mogla je sluziti Evropi kao primjer zaostale zemlje – i od samog njenog postanka njena istorija je, u stvari, istorija jedne permanentne nacionalne, politicke i ekonomske krize, koju je karakterisala borba naroda protiv nacionalnog i socijalnog ugnjetavanja, protiv reakcionarnih i polufsistickih rezima, koji su se odrzavali na vlasti silom i uz direktnu pomoc reakcionarnih kapitalistickih krugova iz inostranstva. Inostrani kapital je drzao skoro polovinu cjelokupne industrije u zemlji – i takva Jugoslavija je bila igracka u rukama velikih sila.
Okupacija zemlje u 1941. godini dovela je narode Jugoslavije u jedan od najtezih perioda u njihovoj istoriji. Za revolucionarne patriotske politicke snage u Jugoslaviji, na cijem celu se vec dugo godina do rata nalazila Komunisticka partija Jugoslavije, bilo je jasno da su jedino oslobodilacka borba i narodna revolucija u stanju da povedu narode Jugoslavije novim putem. U nasem oslobodilackom ratu i revoluciji, najsire narodne mase, sa rukovodstvom koje im je stajalo na celu, vidjele su perspektivu oslobodjenja od fasistickih okupatora, a isto tako i perspektivu stvaranja novog, pravednijeg drustvenog sistema. Cinjenica da je jezgro snaga naseg narodnooslobodilackog rata bila Komunisticka partija Jugoslavije, na celu sirokog Narodnooslobodilackog fronta, ulili su nasim narodima vjeru da ce njihova borba biti krunisana uspjehom i da ce se ostvariti njihove teznje.
Nasa oslobodilacka borba imala je vec od pocetka dvostruki karakter, karakter oslobodilackog rata i karakter revolucionarne klasne oruzane borbe. Ovakav dvostruki karakter borbe bio je neimenovan, posto su bivsi vladajuci, izdajnicki krugovi, odnosno saradnici okupatora, ne samo izdali zemlju, vec i pomagali okupatorima u pljackanju i ubijanju gradjana Jugoslavije, a narocito u borbi protiv Narodnooslobodilacke vojske i partizana. Zato je nasa borba od 1941. do 1945. bila izuzetno surova i krvava, po broju ljudskih zrtava i po ogromnim razmjerama materijalnih razaranja. Vise nego svaki deseti gradjanin Jugoslavije izgubio je zivot u toj borbi, svaka peta kuca u zemlji do temelja je razorena, oko polovine cjelokupne nase industrije i transporta je razruseno, a medju postradalime u ratu bilo je oko 1.700.000 poginulih i nestalih, nekoliko stotina hiljada invalida i stotine hiljada ratne sirocadi i drugih zrtava rata. Velicina ovih zrtava tacnije ce se shvatiti kad se zna da je Jugoslavija uoci rata brojala oko 16 miliona stanovnika.
Nasa borba je bila uspjesna blagodareci tome sto je u toku same borbe bilo stvoreno puno jedinstvo naroda, koji se slio o monolitnu cjelinu sa svojim rukovodstvom, koje ga je smjelo predvodilo u ovim teskim vremenima. Nasa borba je bila uspjesna i zato sto se nas narod borio u sastavu velike antihitlerovske koalicije, koja je trijumfovala nad fasizmom, u cijem porazu je doprinos SSSR-a odigrao odlucujucu ulogu.
Jedna od specificnih crta nase borbe jeste u tome sto je kod nas jos u toku rata, i to od njegovog pocetka, na oslobodjenim teritorijama likvidirana stara vlast i uspostavljena nova, revolucionarna vlast radnog naroda. Osnovne politicke mjere nove narodne vlasti imale su revolucionarno-demokratski i socijalisticki karakter. Kao takve, medju tim mjerama isticu se: ukidanje eksploatacije radnika, likvidacija licne svojine nad sredstvima za proizvodnju, konfiskacija cjelokupne imovine domacih izdajnika i saradnika okupatora.
Tako je Jugoslavija izasla iz rata sa osnovama nove, revolucionarne drzavne organizacije, sa jasnim idejnim i politickim programom o karakteru svog buduceg drustvenog uredjenja, sa novim organima narodne vlasti, sa sopstvenom armijom, sa ogromnim revolucionarnim elanom i jedinstvom svih naroda Jugoslavije.
Kao plod nase revolucije i oslobodilackog rata, rodila se Federativna Narodna Republika Jugoslavija, nova demokratska i federativna drzava dobrovoljno ujedinjenih i ravnopravnih naroda, sa rijesenim nacionalnim pitanjem, drzava u kojoj je sva politicka vlast pripala radnim masama, koje su svojom oruzanom borbom i milionskim zrtvama otvorile sebi put novog, nezavisnog i socijalistickog drustvenog razvitka.
Govor druga Tita prilikom prijema pocasnog doktorata, 25. decembar 1958. godine
Stara Jugoslavija, koja je postojala izmedju dva svjetska rata, bila je mnogonacionalna drzava sa veoma zaostalim ekonomskim i kulturnim razvojem pojedinih dijelova iz kojih je bila sastavljena, a uz to i opterecena mnogobrojnim unutrasnjim suprotnostima, koje su inostrani kapitalisti i domaca vladajuca klasa u punoj mjeri koristili za svoje ciljeve. Takva Jugoslavija mogla je sluziti Evropi kao primjer zaostale zemlje – i od samog njenog postanka njena istorija je, u stvari, istorija jedne permanentne nacionalne, politicke i ekonomske krize, koju je karakterisala borba naroda protiv nacionalnog i socijalnog ugnjetavanja, protiv reakcionarnih i polufsistickih rezima, koji su se odrzavali na vlasti silom i uz direktnu pomoc reakcionarnih kapitalistickih krugova iz inostranstva. Inostrani kapital je drzao skoro polovinu cjelokupne industrije u zemlji – i takva Jugoslavija je bila igracka u rukama velikih sila.
Okupacija zemlje u 1941. godini dovela je narode Jugoslavije u jedan od najtezih perioda u njihovoj istoriji. Za revolucionarne patriotske politicke snage u Jugoslaviji, na cijem celu se vec dugo godina do rata nalazila Komunisticka partija Jugoslavije, bilo je jasno da su jedino oslobodilacka borba i narodna revolucija u stanju da povedu narode Jugoslavije novim putem. U nasem oslobodilackom ratu i revoluciji, najsire narodne mase, sa rukovodstvom koje im je stajalo na celu, vidjele su perspektivu oslobodjenja od fasistickih okupatora, a isto tako i perspektivu stvaranja novog, pravednijeg drustvenog sistema. Cinjenica da je jezgro snaga naseg narodnooslobodilackog rata bila Komunisticka partija Jugoslavije, na celu sirokog Narodnooslobodilackog fronta, ulili su nasim narodima vjeru da ce njihova borba biti krunisana uspjehom i da ce se ostvariti njihove teznje.
Nasa oslobodilacka borba imala je vec od pocetka dvostruki karakter, karakter oslobodilackog rata i karakter revolucionarne klasne oruzane borbe. Ovakav dvostruki karakter borbe bio je neimenovan, posto su bivsi vladajuci, izdajnicki krugovi, odnosno saradnici okupatora, ne samo izdali zemlju, vec i pomagali okupatorima u pljackanju i ubijanju gradjana Jugoslavije, a narocito u borbi protiv Narodnooslobodilacke vojske i partizana. Zato je nasa borba od 1941. do 1945. bila izuzetno surova i krvava, po broju ljudskih zrtava i po ogromnim razmjerama materijalnih razaranja. Vise nego svaki deseti gradjanin Jugoslavije izgubio je zivot u toj borbi, svaka peta kuca u zemlji do temelja je razorena, oko polovine cjelokupne nase industrije i transporta je razruseno, a medju postradalime u ratu bilo je oko 1.700.000 poginulih i nestalih, nekoliko stotina hiljada invalida i stotine hiljada ratne sirocadi i drugih zrtava rata. Velicina ovih zrtava tacnije ce se shvatiti kad se zna da je Jugoslavija uoci rata brojala oko 16 miliona stanovnika.
Nasa borba je bila uspjesna blagodareci tome sto je u toku same borbe bilo stvoreno puno jedinstvo naroda, koji se slio o monolitnu cjelinu sa svojim rukovodstvom, koje ga je smjelo predvodilo u ovim teskim vremenima. Nasa borba je bila uspjesna i zato sto se nas narod borio u sastavu velike antihitlerovske koalicije, koja je trijumfovala nad fasizmom, u cijem porazu je doprinos SSSR-a odigrao odlucujucu ulogu.
Jedna od specificnih crta nase borbe jeste u tome sto je kod nas jos u toku rata, i to od njegovog pocetka, na oslobodjenim teritorijama likvidirana stara vlast i uspostavljena nova, revolucionarna vlast radnog naroda. Osnovne politicke mjere nove narodne vlasti imale su revolucionarno-demokratski i socijalisticki karakter. Kao takve, medju tim mjerama isticu se: ukidanje eksploatacije radnika, likvidacija licne svojine nad sredstvima za proizvodnju, konfiskacija cjelokupne imovine domacih izdajnika i saradnika okupatora.
Tako je Jugoslavija izasla iz rata sa osnovama nove, revolucionarne drzavne organizacije, sa jasnim idejnim i politickim programom o karakteru svog buduceg drustvenog uredjenja, sa novim organima narodne vlasti, sa sopstvenom armijom, sa ogromnim revolucionarnim elanom i jedinstvom svih naroda Jugoslavije.
Kao plod nase revolucije i oslobodilackog rata, rodila se Federativna Narodna Republika Jugoslavija, nova demokratska i federativna drzava dobrovoljno ujedinjenih i ravnopravnih naroda, sa rijesenim nacionalnim pitanjem, drzava u kojoj je sva politicka vlast pripala radnim masama, koje su svojom oruzanom borbom i milionskim zrtvama otvorile sebi put novog, nezavisnog i socijalistickog drustvenog razvitka.
Govor druga Tita prilikom prijema pocasnog doktorata, 25. decembar 1958. godine
Tito - Mi ne smijemo dozvoliti...
Jedan od najvaznijih zadataka jeste da povratimo puno povjerenje naseg naroda u nas Centralni komitet, u Savez komunista Jugoslavije. Mislim da ce te se svi sloziti s tim da je to povjerenje bilo prilicno poljuljano. Ono je poljuljano iz vise razloga. Necu da ulazim u to koliku veliku odgovornost snosi nasa drzavna bezbjednost, vec zelim da kazem da, poslije Osmog kongresa, umjesto da dodje do snaznog zamaha, rukovodeci organi gore, a ne Savez komunista dolje, pokazali su se nesposobnim da sprovode odluke Osmog kongresa. Dok je u nasoj zemlji radni covjek sa punim povjerenjem prihvatio privrednu i drustvenu reformu, u vrhu SKJ, zbog medjusobnih odnosa i kolebanja, kocen je i paralizovan konstruktivan rad na sprovodjenju privredne reforme. Tome sada moramo uciniti kraj i odlucno sprovoditi odluke Osmog kongresa i Treceg plenuma SKJ.
Sada je na nama da svojim upornim radom povratimo povjerenje i da snaznije idemo naprijed u izvrsavanju svih odluka koje su donesene na Osmom kongresu i Trecem plenumu, i da sve nove i nove probleme, koji ce svakodnevno iskrsavati, rjesavamo onako kako smo to nekada znali – jedinstveno, komunisticki.
Bice, takodje, potrebno da se, u vezi sa odlukama plenuma, sprijece razna naklapanja, razne price i nacionalisticke tendencije koje se pri tome mogu pojaviti. Sa danasnjom sjednicom naseg Cetvrtog plenuma, koji ce po mome misljenju, imati ogroman znacaj za dalji razvitak naseg drustva i izgradnju socijalizma, mi cemo presjeci, ako budemo pravilno radili, sve one nacionalisticke devijacije, koje su se pojavljivale cak i u redovima komunista. Drugovi su ovdje vec kazali da smo, izgleda, pogodili u pravi izvor tih raznih nacionalistickih tendencija do kojih je dolazilo i koje su poslije imale odraza i u republikama. Nemojmo sada imati u vidu samo Beograd, Beograd je grad svih Juznih Slavena. U njemu je veliki broj i Hrvata, i Slovenaca, i Makedonaca, Bosanaca, Crnogoraca. To je jedan jugoslavenski grad i svi smo mi odgovrni za ono sto se u njemu dogadja.
Veliki zadaci su pred Izvrsnim kometetom Saveza komunista Srbije, jer oni sada treba da budu nosioci sprovodjenja odluka, koje ce se donijeti na ovome plenumu i da suzbiju pokusaje da se nase odluke prebace na nacionalisticke tracnice. A komunisti u drugim republikama moraju se pokazati dovoljno snazni i dovoljno energicni i budni, da bi se onemogucilo raznim sovinistickim elementima i neprijateljima nase socijalisticke izgradnje, raznim protivnicima naseg sistema, da sada unose zabunu u nase redove. Mi ne smijemo dozvoliti da protivnici budu u napadu, a mi u odbrani. Mora biti obratno. Mi cemo to postici. Htio bih samo da kazem da to iziskuje uporan postepeni rad i reorganizaciju nasega rukovodstva, a tu mislim i na rukovodstva po republikama. Organizaciju treba prilagoditi tako da moze efikasnije djelovati i vrsiti svoje funkcije, mnogo efikasnije nego sto je bilo do sada. Ja o tome necu detaljnije govoriti, jer ce se ovdje u tom smislu podnijeti i jedan prijedlog. Znaci, pred nama je sada jedan proces reorganizacije i konsolidacije nase Partije. Nasu Partiju treba postaviti na ono mjesto koje joj pripada i koje joj je uvijek pripadalo, ali koje, na zalost, usljed stanja koje je vladalo u rukovodecim vrhovima, a narocito u nasem Centralnom komitetu i Izvrsnom komitetu, nije moglo doci do izrazaja.
Bice vani raznih kombinacija i svakojakih tumacenja o tome, kako se to kod nas moglo dogoditi. Prilazeci tako krupnom problemu kakav se danas nalazi pred ovim plenumom, nije se bilo lako odluciti na njegovo rjesavanje, jer se nije moglo sa sigurnoscu znati kako ce se odraziti na nas unutrasnji zivot i razvitak, na raspolozenje naroda, kako ce to kod nas biti shvaceno. I kako ce biti shvaceno vani, gdje nasa zemlja uziva prestiz, koji su nas narod i nasa zemlja postigli u citavom svijetu, a narocito nasa Partija, koja je izvrsila revoluciju i koja sprovodi u zivot nase socijalisticke zamisli.
To je bilo ono sto je mene kocilo da ranije pridjem ovom ozbiljnom pitanju. Necu da kazem dramaticnom, jer sada mi to vise tako ne izgleda; mislio sam da to moze postati dramaticno. Ali, ipak, za mene je to izgledala krupna stvar, i jeste krupna stvar. Ali, gledajuci danas vas, drugovi, slusajuci jedinstveni stav clanova Centralnog komiteta, bez razlike iz koje je ko republike, meni je bilo zao sto nisam preduzeo akciju mnogo prije, posto sam za to odgovoran kao generalni sekretar SKJ. Preduzeli smo je, evo, malo kasnije, ali ne prekasno. Mi smo duzni da i pred spoljnim svijetom pokazemo da rjesavamo najkrupnije probleme, kakvi ponekad potresaju druge drzave, i da ih znamo rijesiti na nas humani nacin. Sta znaci humani nacin? Evo, drug Marko (Aleksandar Rankovic) je danas istupao ovdje dva puta. Ja ne trazim vise nista od njega. Mislim da je dovoljno da je on svjestan toga da snosi moralnu i politicku odgovornost i da ce drug Marko i ubuduce nastojati, jer on to moze, da nam pomogne da bi se onemogucili razni pokusaji, koji bi mogli doci sa strane, i da bi se sprijecilo da se to prenese na nacionalni teren. Kao jedan od glavnih rukovodilaca do sada, on moze da kaze svoju rijec uvijek kada to bude trebalo. Ja to trazim od njega …
Mislim, drugovi, da sada ne treba dozvoliti da se napada na nasu drzavnu bezbjednost kao organizaciju, koju treba da imamo, jer ona je jos uvijek i bice jos dugo, instrument borbe protiv djelatnosti klasnog i svih drugih neprijatelja nase zemlje. Kao takva, ona je trebalo da djeluje i do sada, da bude okrenuta prema klasnom neprijatelju, i prema onome izvana i prema onome unutar zemlje, ako se pojavi, a ne prema svojim drugovima, komunistima, rukovodiocima. To izrodjavanje njene funkcije i pretvaranje svega toga u sistem, mislim da je za sve vas najteza stvar. U uvodnoj rijeci ja sam vec rekao da smatram da smo i mi tu krivi, da snosimo dio krivice sto, ipak, nismo ranije vidjeli o cemu se tu, zapravo, radi, bez obzira sto smo u te drugove imali povjerenje. Trebalo je dosta dugo da nas to kao maljem udari po glavi, i da sagledamo gdje su izvori toga.
Ja sam uvjeren da ce od sada ti izvori morati da nestanu i da cemo tu organizaciju postaviti onako kako i treba. Moracemo da ocistimo iz njenih redova one koji su se potpuno deformisali, pa ma o kome se tu radilo, i da toj sluzbi damo zdrave kadrove. Razumije se, moracemo toj sluzbi obezbijediti i potrebne strucnjake, koji ce moci da odgovore danasnjim potrebama. Jednom rjecju: ona zbilja mora biti organizovana na novim temeljima kako to i zahtjeva jedna revolucija, to jest, na temeljima borbe protiv djelatnosti klasnog neprijatelja. Moramo se biriti da narod ponovo zavoli tu svoju organizaciju, jer on ju je volio u toku rata i dugo vremena poslije rata. U toku posljednjih nekoliko godina ona je prilicno izgubila ugled. A nije pravilno da se ta organizacija u cjelini okrivljuje, jer radi se o pojedincima, grupi ljudi. U toj organizaciji ima prekrasnih ljudi, komunista, koji se nisu slagali sa metodama njenog rada. Meni je to poznato. Ljudi koji se nisu slagali sa tim metodama izlazili su iz te organizacije ili su ih izbacivali. O tome danas ovdje nije bilo rijeci, ali to stoji u dokumentima. Komisija koja je pripremala izvjestaj, kao i ova tehnicka komisija, koja te stvari ispituje, vidjele su da tamo ima veliki broj postenih ljudi.
Evo, to sam, drugovi, htio da kazem. Sada je pred nama jos jedna vazna stvar: prilazeci reorganizaciji nasih rukovodstava – i Centralnog komiteta SKJ i republickih Centralnih komiteta, mi moramo uzimati u obzir i provjerenost kadrova. U tom pogledu do sada nismo mnogo ucinili. Ali ja vam kazem da cemo mi, ako iz nasih redova ne odstranimo razne ljude koji su se iz karijeristickih razloga uvukli unutra, imati mnogo teskoca pri sprovodjenju nasih odluka. Nasu Partiju moramo ocistiti. Ne mislim na neko kampanjsko ciscenje, vec da treba budno pratiti kako ljudi izvrsavaju odluke koje su donesene i koje mi donosimo na sjednicama centralnih komiteta. Provjeravanje kadrova je potrebna stvar u jednoj revolucionarnoj organizaciji kao sto je Savez komunista Jugoslavije.
Na kraju, sto se mene licno tice, moram da kazem da sam veoma srecan sto sam danas ucestvovao na ovom plenumu, sto sam bio pred ovakvim auditorijumom kao sto je nas Centralni komitet. Komitet se pokazao na visini, i rijetko je kada njegova sjednica bila takva kao danas. Ja bih zelio da nase sjednice – ne o problemima kakve smo raspravljali danas, vec o drugim koje moramo rjesavati – budu uvijek tako zive i da ljudi uvijek otvoreno govore, jer takav treba da bude stil naseg rada.
Zavrsna rijec druga Tita na IV (brionskom) plenumu CK SKJ 1966. godine
Sada je na nama da svojim upornim radom povratimo povjerenje i da snaznije idemo naprijed u izvrsavanju svih odluka koje su donesene na Osmom kongresu i Trecem plenumu, i da sve nove i nove probleme, koji ce svakodnevno iskrsavati, rjesavamo onako kako smo to nekada znali – jedinstveno, komunisticki.
Bice, takodje, potrebno da se, u vezi sa odlukama plenuma, sprijece razna naklapanja, razne price i nacionalisticke tendencije koje se pri tome mogu pojaviti. Sa danasnjom sjednicom naseg Cetvrtog plenuma, koji ce po mome misljenju, imati ogroman znacaj za dalji razvitak naseg drustva i izgradnju socijalizma, mi cemo presjeci, ako budemo pravilno radili, sve one nacionalisticke devijacije, koje su se pojavljivale cak i u redovima komunista. Drugovi su ovdje vec kazali da smo, izgleda, pogodili u pravi izvor tih raznih nacionalistickih tendencija do kojih je dolazilo i koje su poslije imale odraza i u republikama. Nemojmo sada imati u vidu samo Beograd, Beograd je grad svih Juznih Slavena. U njemu je veliki broj i Hrvata, i Slovenaca, i Makedonaca, Bosanaca, Crnogoraca. To je jedan jugoslavenski grad i svi smo mi odgovrni za ono sto se u njemu dogadja.
Veliki zadaci su pred Izvrsnim kometetom Saveza komunista Srbije, jer oni sada treba da budu nosioci sprovodjenja odluka, koje ce se donijeti na ovome plenumu i da suzbiju pokusaje da se nase odluke prebace na nacionalisticke tracnice. A komunisti u drugim republikama moraju se pokazati dovoljno snazni i dovoljno energicni i budni, da bi se onemogucilo raznim sovinistickim elementima i neprijateljima nase socijalisticke izgradnje, raznim protivnicima naseg sistema, da sada unose zabunu u nase redove. Mi ne smijemo dozvoliti da protivnici budu u napadu, a mi u odbrani. Mora biti obratno. Mi cemo to postici. Htio bih samo da kazem da to iziskuje uporan postepeni rad i reorganizaciju nasega rukovodstva, a tu mislim i na rukovodstva po republikama. Organizaciju treba prilagoditi tako da moze efikasnije djelovati i vrsiti svoje funkcije, mnogo efikasnije nego sto je bilo do sada. Ja o tome necu detaljnije govoriti, jer ce se ovdje u tom smislu podnijeti i jedan prijedlog. Znaci, pred nama je sada jedan proces reorganizacije i konsolidacije nase Partije. Nasu Partiju treba postaviti na ono mjesto koje joj pripada i koje joj je uvijek pripadalo, ali koje, na zalost, usljed stanja koje je vladalo u rukovodecim vrhovima, a narocito u nasem Centralnom komitetu i Izvrsnom komitetu, nije moglo doci do izrazaja.
Bice vani raznih kombinacija i svakojakih tumacenja o tome, kako se to kod nas moglo dogoditi. Prilazeci tako krupnom problemu kakav se danas nalazi pred ovim plenumom, nije se bilo lako odluciti na njegovo rjesavanje, jer se nije moglo sa sigurnoscu znati kako ce se odraziti na nas unutrasnji zivot i razvitak, na raspolozenje naroda, kako ce to kod nas biti shvaceno. I kako ce biti shvaceno vani, gdje nasa zemlja uziva prestiz, koji su nas narod i nasa zemlja postigli u citavom svijetu, a narocito nasa Partija, koja je izvrsila revoluciju i koja sprovodi u zivot nase socijalisticke zamisli.
To je bilo ono sto je mene kocilo da ranije pridjem ovom ozbiljnom pitanju. Necu da kazem dramaticnom, jer sada mi to vise tako ne izgleda; mislio sam da to moze postati dramaticno. Ali, ipak, za mene je to izgledala krupna stvar, i jeste krupna stvar. Ali, gledajuci danas vas, drugovi, slusajuci jedinstveni stav clanova Centralnog komiteta, bez razlike iz koje je ko republike, meni je bilo zao sto nisam preduzeo akciju mnogo prije, posto sam za to odgovoran kao generalni sekretar SKJ. Preduzeli smo je, evo, malo kasnije, ali ne prekasno. Mi smo duzni da i pred spoljnim svijetom pokazemo da rjesavamo najkrupnije probleme, kakvi ponekad potresaju druge drzave, i da ih znamo rijesiti na nas humani nacin. Sta znaci humani nacin? Evo, drug Marko (Aleksandar Rankovic) je danas istupao ovdje dva puta. Ja ne trazim vise nista od njega. Mislim da je dovoljno da je on svjestan toga da snosi moralnu i politicku odgovornost i da ce drug Marko i ubuduce nastojati, jer on to moze, da nam pomogne da bi se onemogucili razni pokusaji, koji bi mogli doci sa strane, i da bi se sprijecilo da se to prenese na nacionalni teren. Kao jedan od glavnih rukovodilaca do sada, on moze da kaze svoju rijec uvijek kada to bude trebalo. Ja to trazim od njega …
Mislim, drugovi, da sada ne treba dozvoliti da se napada na nasu drzavnu bezbjednost kao organizaciju, koju treba da imamo, jer ona je jos uvijek i bice jos dugo, instrument borbe protiv djelatnosti klasnog i svih drugih neprijatelja nase zemlje. Kao takva, ona je trebalo da djeluje i do sada, da bude okrenuta prema klasnom neprijatelju, i prema onome izvana i prema onome unutar zemlje, ako se pojavi, a ne prema svojim drugovima, komunistima, rukovodiocima. To izrodjavanje njene funkcije i pretvaranje svega toga u sistem, mislim da je za sve vas najteza stvar. U uvodnoj rijeci ja sam vec rekao da smatram da smo i mi tu krivi, da snosimo dio krivice sto, ipak, nismo ranije vidjeli o cemu se tu, zapravo, radi, bez obzira sto smo u te drugove imali povjerenje. Trebalo je dosta dugo da nas to kao maljem udari po glavi, i da sagledamo gdje su izvori toga.
Ja sam uvjeren da ce od sada ti izvori morati da nestanu i da cemo tu organizaciju postaviti onako kako i treba. Moracemo da ocistimo iz njenih redova one koji su se potpuno deformisali, pa ma o kome se tu radilo, i da toj sluzbi damo zdrave kadrove. Razumije se, moracemo toj sluzbi obezbijediti i potrebne strucnjake, koji ce moci da odgovore danasnjim potrebama. Jednom rjecju: ona zbilja mora biti organizovana na novim temeljima kako to i zahtjeva jedna revolucija, to jest, na temeljima borbe protiv djelatnosti klasnog neprijatelja. Moramo se biriti da narod ponovo zavoli tu svoju organizaciju, jer on ju je volio u toku rata i dugo vremena poslije rata. U toku posljednjih nekoliko godina ona je prilicno izgubila ugled. A nije pravilno da se ta organizacija u cjelini okrivljuje, jer radi se o pojedincima, grupi ljudi. U toj organizaciji ima prekrasnih ljudi, komunista, koji se nisu slagali sa metodama njenog rada. Meni je to poznato. Ljudi koji se nisu slagali sa tim metodama izlazili su iz te organizacije ili su ih izbacivali. O tome danas ovdje nije bilo rijeci, ali to stoji u dokumentima. Komisija koja je pripremala izvjestaj, kao i ova tehnicka komisija, koja te stvari ispituje, vidjele su da tamo ima veliki broj postenih ljudi.
Evo, to sam, drugovi, htio da kazem. Sada je pred nama jos jedna vazna stvar: prilazeci reorganizaciji nasih rukovodstava – i Centralnog komiteta SKJ i republickih Centralnih komiteta, mi moramo uzimati u obzir i provjerenost kadrova. U tom pogledu do sada nismo mnogo ucinili. Ali ja vam kazem da cemo mi, ako iz nasih redova ne odstranimo razne ljude koji su se iz karijeristickih razloga uvukli unutra, imati mnogo teskoca pri sprovodjenju nasih odluka. Nasu Partiju moramo ocistiti. Ne mislim na neko kampanjsko ciscenje, vec da treba budno pratiti kako ljudi izvrsavaju odluke koje su donesene i koje mi donosimo na sjednicama centralnih komiteta. Provjeravanje kadrova je potrebna stvar u jednoj revolucionarnoj organizaciji kao sto je Savez komunista Jugoslavije.
Na kraju, sto se mene licno tice, moram da kazem da sam veoma srecan sto sam danas ucestvovao na ovom plenumu, sto sam bio pred ovakvim auditorijumom kao sto je nas Centralni komitet. Komitet se pokazao na visini, i rijetko je kada njegova sjednica bila takva kao danas. Ja bih zelio da nase sjednice – ne o problemima kakve smo raspravljali danas, vec o drugim koje moramo rjesavati – budu uvijek tako zive i da ljudi uvijek otvoreno govore, jer takav treba da bude stil naseg rada.
Zavrsna rijec druga Tita na IV (brionskom) plenumu CK SKJ 1966. godine
Pretplati se na:
Postovi (Atom)