Tito - Jugoslavija ostaje vjerne principima oscijalizma

Kod nas ima lokalizma, vi to znate. A taj lokalizam, taj lokalpatriotizam, ta lokalna samoinicijativa nije losa kad ima pozitivan karakter. To je dobro, to je, u stvari, takmicenje sa drugima, to nije u raskoraku sa interesima zajednice. Ali, kad se lokalizam pretvori u svoju krajnost, kad postane negativan, onda to ide protiv interesa zajednice. Kad neko u lokalnim okvirima hoce da postigne nesto na racun drugih, onda je to negativan lokalizam. Mi smo protiv pozitivne lokalne inicijative i iskoriscavanja svih postojecih mogucnosti jedne komune. Mi smo za to, i tako treba da bude, ali preko tih granica ne treba da se ide. Jer, mi smo svi jedna jedinstvena cjelina, jedinstvena zajednica, a svaki nas gradjanin treba uvijek da ima pred ocima tu cjelinu, tu zajednicu. Zato mi ne treba da se odvajamo i ne treba na to da zaboravljamo. A u cilju brzeg zajednickog, opsteg napredovanja treba da ostvarujemo sto vise razmjenu iskustava i misljenja. Toga jos nema dovoljno, a to bi trebalo da bude ostvareno da bi se nasi narodi medjusobno jos bolje upoznali i zblizili. Evo, vi, omladinke i omladinci, koji ste gradili ovaj auto-put i koji cete sada ici natrag svojim kucama sirom nase zemlje, vi imate najbolje mogucnosti da budete onaj cement koji ce cementirati tu nasu zajednicu u cvrstu monolitnu cjelinu; a tada nas nikakva sila iz vana ne moze ni skrenuti sa naseg puta niti nam nanijeti stetu, u toliko prije sto je nasa ruka uvijek okrenuta onome ko je nas prijatelj i ko to hoce da bude.

Sa ovoga mjesta, drugarice i drugovi, ja danas porucujem svima koji mozda imaju izvjesne rezerve prema nama i koji nisu dovoljno upoznati sa ovim sto mi zelimo, da imaju u vidu da ce Jugoslavija ostati vjerna principima socijalizma, da ce ona vrlo rado pruziti ruku svakome ko zeli sa njom da saradjuje i da sa njom ima prijateljske odnose. Zato smatram da treba prestati sa takvom praksom, kakva se danas sprovodi u odnosu na nas. Ako ima izvjesnih ideoloskih problema, onda se te stvari nemogu rijesiti klevetama psovkama preko novina i radija, nego na taj nacin sto bismo sjeli i vidjeli u cemu je stvar. Neka napisu u cemu je stvar, u cemu se mi ideoloski ne slazemo. Nasa praksa ne ide u raskorak sa naukom marksizma-lenjinizma. Pa ni Marks, ni Engels, ni Lenjin nisu mogli znati kako ce danas izgledati svijet. I oni su bili smrtni ljudi, a zivot i praksa donose nove elemente, koji obogacuju njihovu nauku.

Zar mi sada treba, zbog izvjesnih dogmatskih tumacenja te nauke, da odustanemo od svog puta u socijalizam, od svoje prakse? U nauci marksizma-lenjinizma, u teoriji, svako ce naci nesto sto ce tumaciti na svoj nacin, a sto u cjelini uzeto ne znaci nista bitno u cemu se ne bismo slagali. Mi se nismo slagali ni sa staljinskom praksom u odnosima izmedju socijalistickih zemalja, a bas ti odnosi i jesu ono sto je bitno, onaj lajtmotiv citavog ovog spora. Medjutim, mi ne mozemo u tom pogledu napustiti ovakvu svoju liniju. Jer, kakva bi to motorna snaga bila za dalji razvitak socijalisticke misli u svijetu, kad bi ti odnosi bili kao sto su danasnji odnosi izmedju nase zemlje i drugih socijalistickih zemalja? Ne bi to bila nikakva motorna snaga za razvoj u pravcu socijalizma. To bi bila besperspektivnost, to bi ucinilo da ljudi izgube vjeru u socijalizam. Ljudi bi govorili da je to ono isto sto je i nekad bilo: ko je jaci, taj tlaci! I vidite, to je bas ono u cemu se mi sporimo. Ali, ja mislim da ce doci vrijeme kad ce oni vidjeti da smo mi tu u pravu, pa ce napustiti taj nekoristan posao, ta nastojanja da nas razuvjere silom, odnosno da ucine da se pod pritiskom sile odreknemo svoje linije i prakse koju sprovodimo.

Drugarice i drugovi, toliko sam htio da vam kazem u osvrtu na nase odnose sa socijalistickim zemljama, jer ne samo mi, rukovodioci, nego i svi mi zajedno moramo de se interesujemo o ovome sto se zbiva i uopste o tome kako ta stvar stoji. Htio bih jos u vezi s tim da kazem da je veoma dobro sto nas narod, tako reci, i ne obraca paznju na sve to i sto ga to mnogo ne nervira. Ali, ne bi bilo pravilno da se nas narod potpuno dezinteresuje za to. Nas narod mora biti u toku stvari. Jer, uvijek mora da se cuje glas i da se znaju teznje citavog naseg naroda. Na taj nacin oni ne mogu reci, i nece moci da kazu, da su nas stav i nas rad samo stvar rukovodstva, a ne i naroda.

Kad sam vam maloprije rekao da ce ovaj spor trajati duze, htio sam time, u isto vrijeme, da kazem, da bi bilo tesko da mi sami vodimo ovu borbu i da zato citav nas narod mora time biti mobilisan i davati nam svoju moralnu podrsku, da bi oni dosli do uvjerenja da ta stvar ne stoji onako kako su oni mislili, jer su svi Jugoslaven u ovome jednodusni. Doduse, mnogi od njih su vec ubijedjeni u ovo o cemu ja sada govorim: oni znaju raspolozenje nasih rukovodecih ljudi, a znaju, isto tako, i da nas narod stoji uz to kao cvrsta monolitna stijena u koju se nece moci uvuci ni jedan prst. Pa ipak, oni rade drukcije, misleci da ce uspjeti da, putem raznih teskoca koje nam cine, zabiju klin izmedju rukovodstva i naroda nase zemlje. Evo, o tome treba da vodi racuna svaki nas gradjanin …

Iz govora druga Tita u Novom Mestu, 1958. godine