Veljko Cvjetičanin - Lenjin o diktaturi proleterijata

Veljko Cvjetičanin
Lenjin o diktaturi proletarijata

Kao što je »odstupanje« u realizaciji jedne nove epohe od njezinih općih zakona ostavilo traga u praktičnim društvenim zbivanjima, tako se i Lenjinovi teorijski radovi razli­kuju od Marxove opće teorije diktature proletarijata. Tre­ba dodati da Lenjin nije bio jedino teoretičar već i vođa jedne revolucije u zaostaloj društvenoj sredini. Njegovo shvaćanje diktature proletarijata, premda nije uvijek konzekventno, oslanja se na opće principe osnivača marksizma.

Lenjinova taktika trenutka nije nikada značila na­puštanje temeljnih marksističkih stavova u diktaturi pro­letarijata. Marxov model diktature proletarijata dolazio je u sukob sa zaostalim društvenim strukturama, gdje je pro­letarijat činio manjinu stanovništva. Ovdje je bio neophodan vrlo jak element revolucionarnog nasilja, iz čega je proistekla i veća opasnost za sam proletarijat, jer se drža­va kao organizirana sila počela ponovno odvajati od druš­tva. Lenjin se u osnovi uspio odrvati etatističko-birokratskim pritiscima zaostale društvene sredine i revizionističkoj struji teoretičara Druge internacionale. Što je Lenjin govorio o diktaturi proletarijata? »Diktatura proletarijata je uporna borba, krvava i bez krvi, nasilna i mirna, vojna i privredna, pedagoška i administrativna, protiv snaga i tradicija starog svijeta. Snaga navike miliona i desetina miliona najstrašnija je snaga. Pobijediti krupnu centrali­ziranu buržoaziju hiljadu je puta lakše nego pobijediti mi­lijune sitnih vlasnika.«[1][1] Evidentno je da se Lenjin ovim dijalektičkim određenjem diktature proletarijata nalazi na tragu autentične Marxove misli. Za nas je posebno instruk­tivno Lenjinovo »očajanje« nad sitnovlasničkim uvjetima realizacije diktature proletarijata, jer je i naša socijalna struktura prvenstveno sitnovlasnička i malograđanska.

Možda je najadekvatnije određenje diktature proleta­rijata sadržano u ovom stavu Lenjina: »Diktatura prole­tarijata nije samo nasilje nad eksploatatorima i čak nije u prvom redu nasilje. Ekonomska osnova toga revolucionar­nog nasilja zbog njegove vitalnosti i uspjeha jest to što proletarijat predstavlja i ostvaruje viši tip društvene orga­nizacije rada u usporedbi s kapitalizmom. U tome je bit, u tome je izvor snage i zalog neminovne potpune pobjede komunizma«[2][2]. Adekvatnost i posebnu vrijednost tom sta­vu daje misao o višem tipu društvene organizacije rada kao bitnom faktoru diktature proletarijata. Iz toga se mo­že zaključiti da i za Lenjina diktatura proletarijata sadrži elemente revolucionarnog nasilja, ali i elemente jedne više demokratske društvene organizacije rada.

Kod Lenjina se mogu naći i pojednostavnjena shvaća­nja diktature proletarijata, što je vjerojatno posljedica nastojanja da se po svaku cijenu održi kurs Oktobarske revolucije. Vrlo oštro reagiranje u međunarodnoj socija­lističkoj literaturi izazvao je Lenjinov pojednostavnjen stav o diktaturi proletarijata »kao ničim ograničenoj vlasti radničke klase« u smislu zakonskih ograničenja. Zaista, ignoriranje zakona pouzdan je znak da proletarijat ustupa osvojenu vlast svojoj birokraciji i njezinoj samovolji, Što se uostalom kasnije i desilo.

Vrijedno je upozoriti još na neke Lenjinove odredbe diktature proletarijata: »prijelaz od kapitalizma ka komu­nizmu svakako mora donijeti ogromno izobilje oblika... ali sadržaj će biti isti: diktatura proletarijata«[3][3]. Usprkos tome što suvremena praksa socijalizma kao svjetskog pro­cesa verificira tu Lenjinovu misao, dogmatici i dalje poku­šavaju unificirati tokove društvenog razvitka prijelaznog perioda.

Lenjin je također točno predvidio da će »prijelaz od kapitalizma ka komunizmu zahtijevati duge porođajne muke, dug period diktature proletarijata... suradnju rad­nika svih zemalja«. U pogledu dužine trajanja diktature proletarijata i odnosa prema klasama, samo ćemo podsje­titi na Lenjinovu misao: »I klase su ostale u epohi dikta­ture proletarijata. Diktatura neće biti potrebna kad iščeznu klase. One neće iščeznuti bez diktature proletarijata.« Da­nas i neki marksisti zaboravljaju da klase, i ekonomski uvjeti postojanja klasa, mogu jedino iščeznuti kroz konzekventnu organizaciju sistema diktature proletarijata. Le­njin je bio vrlo oštar u kvalificiranju onih koji su to zabo­ravljali. »Marksist je samo onaj, kaže Lenjin, tko proširuje klasnu borbu do priznanja diktature proletarijata.«[4][4]

Lenjin je u polemici s Buharinom svestrano odredio odnos između diktature proletarijata i države: »Od oportunista nas razlikuju dublje istine o 1) privremenom ka­rakteru države; 2) ne sasvim državnom karakteru dikta­ture proletarijata, 3) proturječnosti između slobode i države, pravilnijem pojmu 'zajednice' umjesto 'države'«. Određenje diktature proletarijata kao pojma koji nema u cijelosti državni karakter u skladu je s Lenjinovim stavom o diktaturi kao višoj društvenoj organizaciji rada. Uosta­lom, to nisu bile samo Lenjinove teorijske preokupacije, već i praktički pokušaji. Sovjete, koji su još ranije spon­tano nastali, Lenjin je pokušavao razvijati kao oblike samo­uprave, i organe državne vlasti.

Lenjinova veličina bila je u tome što je bio svjestan ograničenih uvjeta ostvarenja revolucije i diktature prole­tarijata u Sovjetskom Savezu. Socijalistička revolucija, upozoravao je Lenjin, ne može se izvršiti bez radničke kla­se, u kojoj su se najbolje snage već iscrple. Znači, stari se politički sistem više nije mogao održati, ali radnička klasa nije imala dovoljno snage da neposredno vlada. Nedovolj­nu razvijenost radničke klase iskoristila je birokracija.

Lenjin se u osnovi pridržavao istinskog marksističkog shvaćanja diktature proletarijata. Ali, zbog trenutnih prak­tičkih potreba on je uvjetno formulirao i određene taktičko-političke teze, koje su njegovi nasljednici u rukovođe­nju prvom socijalističkom zemljom i međunarodnim ko­munističkim pokretom kasnije apsolutizirali i koristili za pravdanje jačanja diktature birokracije.

Da u okviru izvorne marksističke misli iznesemo sin­tetizirano shvaćanje diktature proletarijata. Diktatura proletarijata je univerzalna, u sebi proturječna dijalektička kategorija. Univerzalnost diktature proletarijata je u tome što ona obuhvaća cjelokupni društveno-politički sistem prijelaznog perioda od kapitalizma prema komunizmu. Diktatura proletarijata u sebi je protuurječna, jer sadrži dijalektičko jedinstvo i proturječnost državno-partijskog sistema i neposrednog samoupravljanja, revolucionarnog nasilja i slobode. Dijalektičnost diktature proletarijata sastoji se u stalnoj promjeni odnosa između represivnih elemenata koji jenjavaju i osvajanja demokracije u zavis­nosti od snaženja i utjecaja radničke klase kao njezinog prirodnog nosioca. Diktatura proletarijata jest permanent­na socijalna revolucija.


[5][1] Lenjin: Izabrana djela X, »Naprijed«, Zagreb, 1963, str.
[6][2] Lenjin: Soc., tom XXIV, Moskva, 1955, str. 335—336.
[7][3] Lenjin: Uvod u marksizam — Karl Marx Kapital l, XVII, Zagreb, 1947.
[8][4] Ova Lenjinova britka ocjena pogađa i predstavnike su­vremenog eurokomunizma koji odbacuju termin »diktatura proletarijata«. Mislim da ne treba osporiti Lenjinovu ocjenu ni dogmatski osuditi predstavnike eurokornunizma kao ne-marksiste. Ukoliko se radi o diktaturi proletarijata kao, prije svega, osvajanju izravne demokracije putem slobodnih asoci­jacija proizvođača, taj pojam ne zastarijeva, već može biti je­dino u praksi prevladan. Međutim, ako se pod diktaturom proletarijata, npr. njezinu nespojivost s višepartijski sistemi terora, tada je treba odbaciti. Osim negativnog teorijsko-praktičkog staljinističkog nasljeđa, predstavnici eurokomuni­zma navode i druge razloge odbacivanja termina diktatura proletarijata, npr, njezinu nespojivost, s višepartijskim siste­mom. U redovima predstavnika eurokomunizma značajnijih teorijskih diskusija o diktaturi proletarijata još nema.