TITO - IDEJA I TEKOVINA

Ustanak u Vojvodini imao je svoj specificni karakter, Vojvodina je ravna zemlja, ravno tlo, u njoj nema brda i sume – i bas to sto je na ovom terenu vec 1941. godine narod ustao i otimao puske od okupatora i domacih izdajnika, da bi se borio za svoj opstanak i slobodu, pokazuje visoku svijest naroda ovog kraja. Mi, koji smo u ono vrijeme bili u Srbiji, strahovali smo da ce nasi drugovi ovdje i narod koji je sa njima isao biti istrijebljeni, ali se pokazalo da su nasa strahovanja bila suvisna, jer je narod Vojvodine znao naci nacina i mogucnosti da se i na ovom terenu uhvati u kostac s okupatorima. Uslovi su, razumije se, bili veoma teski. Ali je ustanak ovdje mogao da se odvija i pod tako teskim uslovima, zato sto su oni koji su isli u borbu s puskom u ruci protiv okupatora imali iza sebe sav narod, koji je bio jedinstven, u kome je postojala jedinstvena teznja da se zemlja oslobodi od izdajnika i okupatora. Bas to sto je narod bio vjeran saveznik i prijatelj svojih sinova i kceri, boraca, omogucio je da se ustanak ovdje uspjesno dalje razvija.

Razumije se da su ovdje i zrtve relativno bile najvece. Mnogi i mnogi pali su vec prvih dana, nesto zbog neiskustva, a nesto zbog svoje malobrojnosti i premoci okupatora na ovom terenu. Ali, kako se pokret razvijao sve masovnije, tako je bila i sve cvrsca i monolitnija i svijest i volja naroda, da se na ovom terenu odrzi njegova vojska, koja je isla zajedno sa drugim narodima Jugoslavije u borbu protiv okupatora. U Vojvodini su uslovi bili narocito teski zbog toga sto je bas tu bilo okupatorskih saveznika. Citava jedna nacionalna manjina bila je na strani okupatora. To su bili folksdojceri, koji su ne samo kod kuce pokazivali svoju sabracu, nego su i sami formirali svoje vlastite divizije, najogorcenije protivnike nase narodnooslobodilacke borbe, koje su zarile sirom Jugoslavje. I mi smo na drugim stranama imali mnogo posla s njima, i u Bosni i u Hrvatskoj, i u Srbiji, i u Dalmaciji. I mnogi drugi neprijatelji otezavali su na ovom terenu vasu borbu, ali je upornost koju ste pokazali, svijest koju ste pokazali, bilo ono sto je sve te teskoce savladalo.

Pa ipak, poslije rata, kad smo poceli da se oslobadjamo onih okova, koje nam je takozvani stariji brat htio nametnuti na ruke i tijelo, ta borba koja je vodjena ovdje i na drugim stranama nase zemlje htjela se prikazati kao nesto cega nije bilo, pa cak i kao nesto do cega je doslo na naredbu okupatora. Htjela se diskredirati nasa borba. Najprije su mnogi na zapadu i gore na sjeveru pricali da smo mi zato mogli voditi partizansku borbu, sto imamo brda. A gdje su vam brda ovdje u Vojvodini? Je li to mozda Fruska Gora? Ona ima zvucno ime gora, ali je, u stvari, malo brdo koje ni jedan partizanski odred ne bi mogao sakriti, a da ga okupator u najkracem vremenu ne pronadje – da je taj odred bio izoliran od naroda. Najveca suma i najveca brda bili ste vi, narod Vojvodine, koji je omogucio da se njegovi borci mogu ovdje odrzati. To je ono sto oni nisu mogli shvatiti, a sto danas hoce da poreknu.

Vojvodjanski partizani, ciji su odredi kasnije prerasli u brigade, divizije i korpus, dali su bogat prilog nasoj oslobodilackoj borbi. Sinovi Vojvodine dosli su u najtezim casovima nase borbe i u Bosni i zajedno sa nama prosli petu i druge ofanzive. Oni su tamo, u brdima i klisurama, znali naci okupatora, znali su da se bore protiv njega kao i ovdje, na svom ravnom tlu. To znaci, drugarice i drugovi, da je nas narod bio duboko svjestan sta ga ceka, ako bi drzao skrstene ruke, ako bi dozvolio da pobijede okupator i njegovi domaci pomagaci i izdajnici, kao sto su bili ustase Pavelica, nedicevci, cetnici Draze Mihajlovica i drugi.

Ovdje, u Vojvodini, bila je jedna druga stvar od vrlo velikog znacaja. Ono sto smo mi imali u Srbiji, sto smo imali u Crnoj Gori, u Sandzaku, Bosni, na Kordunu, u Lici i Dalmaciji, vi ovdje, na svu srecu, niste imali: niste u svojim redovima imali cetnike i znali ste vec na Savi da ih vratite i da im tamo stvorite grob, da ne dozvolite da pomute vase redove, da pokolebaju vasu borbu. To su, dakle, bili elementi koji su uslovljavali uspjesno razvijanje narodnog ustanka i narodne revolucije na terenu Vojvodine.

Ali, i danas jos postoje teorije o nasoj narodnooslobodilackoj borbi, teorije koje tu borbu hoce da potcijene, teorije koje kazu da su nasi partizanski odredi bili mali, da su sjedili po sumama, sakrivali se i samo pojedinacno napadali tu i tamo. Evo vam tih “malih” partizanskih odreda, eno ih tamo u Dalmaciji i u drugim krajevima sirom nase zemlje, koja je citava bila vojno popriste, na kome su najbolji sinovi nasih naroda prolijevali svoju krv i dali sve od sebe za ovo novo sto danas imamo.

Vi ste, drugarice i drugovi, dali ovdje bogat prilog onoj najvecoj i najljepsoj ideji koju su partizanski odredi od prvih dana nosili na svojim zastavama – ideji bratstva i jedinstva. Vi ste ovdje sprijecili da dodje do medjusobne mrznje i pokolja, vi ste znali ko je prijatelj, a ko neprijatelj, bez obzira na to, kakve je nacionalnosti, i to pokazuje vasu visoku svijest. Zato, drugarice i drugovi, cuvajte tu veliku tekovinu koju smo dostigli u nasoj velikoj borbi, cuvajte je kao zjenicu oka i ne dozvolite nikome da je potkopa, jer je ta tekovina omogucila ovo sto danas imamo, jer je ta tekovina omogucila da stvorimo jednu zaista snaznu, monolitnu zajednicu ravnopravnih naroda, koja s velikim naporima, ali uspjesno, gradi svoju srecniju buducnost. Cuvajte je kao zjenicu oka svog!

Iz govora druga Tita na narodnom zboru u Rumi 1953. godine

Izvor: Slobodna Jugoslavija