TITO - O LIKU KOMUNISTE

Biti komunist — nije lako. Biti komunist — još uvijek znači biti spreman da se mnogo čega odričeš. Biti komunist — znači biti u prednjoj liniji borbe za progres, za sretniju i ljepšu budućnost. To su dokazali naši ljudi koji su ušli u ovaj rat. Iako su znali da komunizam neće odmah pobijediti, da ga, možda, neće ni doživjeti, oni su podnosili žrtve i davali svoje živote. To su bili komunisti, komunistički omladinci, svjesni ljudi, koji su išli do najvećeg samoodricanja. Biti komunist — podrazumijeva unutrašnju samodisciplinu, a to znači, prije svega — pobijediti sebe.

Za to je potreban moral koji jako mnogo iziskuje od čovjeka, i komunist ga mora imati u sebi. Mi komunisti moramo imati viziju budućeg. A moramo gledati i danas, kako izvjesni naši postupci djeluju na mlade ljude. I ne samo postupci, nego i mjere koje se preduzimaju. Jako mnogo se traži od komunista. Ja mislim da će to naša omladina shvatiti. Jer, ona je dobra, samo mi moramo više raditi sa njom i prenositi ono najbolje iz naše revolucionarne prošlosti.

Poznato je da su kritika i samokritika uvijek bile u našoj partiji odlučujući faktor, naročito kada je dolazilo do izvjesnih kriza i potrebe da se uspostavi jedinstvo. Mislim, u prvom redu, na jedinstvo misli i akcije, što je danas naročito važno. Kritika pomaže da dublje sagledamo razne slabosti, razne promašaje, propuste itd. Samokritika nam pomaže da se sve to lakše i čim prije ukloni. Samokritika djeluje vaspitno i učvršćuje lik komuniste, lik revolucionara. Bojati se samokritike, kao i kritike, to je malograđanska osobina i komunisti moraju savladati u sebi tu manu.

I svaki onaj između nas koji bi preteridovao da sam daje najzrelije misli iz svoje glave, kao feniks ptica, taj se vara, toga nema. Mi smo dosad radili kolektivno i ne može biti drukčijeg nego kolektivnog rada, međusobne izmjene mišljenja,međusobne oštre diskusije — i ono što većina smatra da je najpravilnije treba da se prihvati. Taj princip treba da ostane i ubuduće u našoj sredini, u Savezu komunista. Time se on i razlikuje od svih drugih udruženja i partija, baš time što je u njemu takva disciplina da je ono zrelo i najbolje što većina drugova smatra da je potrebno. Jednog sveznajućeg kod nas nema i niko od nas nema prava pretendovati na to. Niko nije ni imao mogućnosti da iziđe i da se uzdigne iznad svega, a mislim da Đido ima vrlo malo prava da na to pretenduje. Jer, on je bio van naše stvarnosti, on ne zna u čemu je suština razvitka socijalizma, on ne poznaje naše uredbe, ne zna svu muku i težinu stvaranja naših zakona,ne zna svu težinu,svu mukotrpnu hi storiju o tome na osnovu kakvih elemenata dolazi do naših zakona, sa čim se sve u tome mi sukobljavamo i na kakav smo težak način došli do toga što danas imamo. (...)

Kaže se da revolucija ima svoju logiku i da se mnoge stvari ponavljaju. Iz ovog slučaja čovjek vidi da je to tačno. Dok u prvom periodu revolucije, u oružanom sukobu, kad se ogromne mase pokrenu, revolucija nekako lakše ide naprijed; dok mase idu da ruše ono što je preživjelo sebe, što je zastarjelo i što im je stvorilo nesnosne uslove života, manje ima takvih potresa ili su vrlo rijetki, a prosto su pojedinačni takvi slučajevi da ljudi ispadaju iz kola revolucije. Ali u mirnodopskom revolucionarnom razvitku, to jest poslije oružanog sukoba i pobjede revolucije, kad se ljudi koji su nosioci te revolucije susreću i sukobljavaju sa svim mogućim podvodnim stijenama Scile i Haribde, kad postane vrlo teško, tada, a naročito kad ne ide tako lako i brzo kako su neki utvarali i uobražavali da može ići, tada slabići polagano dižu ruke, bacaju koplje u trnje ili traže da se ide brže,ne pitajući uopšte da li se može ići brže, — i nalaze sve moguće izgovore, teorijice i filozofije kako bi osudili takav spor razvitak društvenog preobražaja.

Izvor: Slobodna Jugoslavija