JOSIP BROZ TITO - KLASNA PODLOGA NACIZMA

Sa dosljednim razvojem samo­upravljanja usko su povezani produbljivanje ravnopravnosti i dalji svestrani razvoj naroda i narodnosti Jugoslavije. Sva­ko odstupanje od toga vodi u nacionalizam koji je jedan od najopasnijih protivnika samoupravljanja i socijalizma uopće. A do toga je kod nas dolazilo do 21. sjednice Pred­sjedništva SKJ. Tom sjednicom i akcijama koje su slijedile mi smo nacionalizmu zadali odlučujuće udarce, ali borba protiv njega nije završena. Osnovno je da se Savez komuni­sta i progresivne snage čitavog našeg društva i dalje odluč­no bore protiv njega, bilo gdje i bilo u kom obliku se poja­vio, jer on je u suštini opasni klasni neprijatelj. A u toj borbi prednjači radnička klasa kojoj je zbog njenog jedin­stvenog klasnog interesa, tuđ svaki vid nacionalizma. Ona je ta snaga koja najčvršće povezuje naše narode i narod­nosti.

Iz ekspozea na Prvoj sjednici Općeg sabora federacije, Borba 24. IV 1973.

Više puta, osobito u posljednje vrijeme, isticao sam to da je podloga nacionalizma klasna, da se tu radi o borbi klasnog protivnika. Nacionalizam i socijalizam apsolutno ne mogu ići zajedno. To su dvije suprotne stvari. Naciona­lizam ima duboke korijene u buržoaskim vremenima, u po­raženom buržoaskom sistemu, gdje privatno vlasništvo ca­ruje. On se suprotstavlja socijalističkom razvitku u kome privatno vlasništvo ne može biti dominirajuće.
Razne nacionalističke parole o takozvanom nacionalnom porobljavanju, o nacionalnoj opljačkanosti itd. — najpovolj­nije su za djelovanje klasnog neprijatelja. U suštini radi se o klasnoj borbi, što oni, dakako, neće da priznaju. Riječ je, dakle, o klasnom neprijatelju i s njim treba obračunati.
Htio bih tu još nešto da kažem. Ja sam govorio o nacio­nalizmu, o tim negativnim antisocijalističkim i klasnim as­pektima. Ja, dakako, ne govorim o pozitivnim nacionalnim tekovinama koje treba da budu doprinos našem daljnjem društvenom i kulturnom razvitku. Mi moramo težiti i ka uje­dinjavanju na kulturnom planu, to jest međusobnoj prisnoj suradnji i ispomaganju, a ne razdvajati naše narode. Nama je potrebno da se i kultura — i u Srbiji, i u Hrvatskoj, i u svim drugim republikama — razvija što je moguće ravno­mjernije.
Mi prihvaćamo pozitivne tekovine prošlosti, ali odba­cujemo ono što je negativno. A negativno je i to ako se stalno vraća u prošlost. Mi moramo gledati u budućnost, a ne glorificirati stalno ono što je bilo. Historija je često i krivotvorena, pa moramo oživjeti ono što je doista najpozitivnije, što je u svijetu bilo priznato kao pozitivno, i u kul­turi i u povijesti naših naroda. Na tim osnovama valja raz­vijati i suradnju među našim narodima: sa pogledom napri­jed, a ne unazad.
Sada je na nama komunistima, u prvom redu, da se amandmani, koji su usvojeni i kojima se upotpunjuju i na­cionalna prava, pravilno sprovedu, bez ikakvog skretanja. Onda se ja ne bojim ništa. To će učvrstiti naše društvo, djelovat će kao koheziona snaga. Naša zemlja će, i prema svijetu, i unutra, biti solidna tvorevina.

Iz intervjua za Vjesnik: »Moramo imati avangardnu i jedinstvenu Partiju«, Vjesnik 8. X 1972

Pored toga, rekao sam da se ne slažem da je stalno na jeziku taj unitarizam pa sam tražio da se jedanput utvrdi o kakvom unitarizmu je riječ. Ako se radi o unitarizmu versajske Jugoslavije, ja sam, razumije se, također najoštrije protiv njega. Ako se, pak radi o ostacima dogmatskog, ja sam naravno, isto tako protiv njega. Ali, ako se radi o jedin­stvu naše zemlje, o Jugoslaviji kao nedjeljivoj cjelini — onda sam ja za takav »unitarizam«, za takvu jedinstvenu Jugosla­viju. A onda to nije unitarizam, nego jednostavno — naše jedinstvo.
Ali, dobro je da razlikujemo dvije stvari: nacionalizam i šovinizam i — unitarizam. Ja ne vjerujem da hrvatskih unitarista ima više od nekoliko stotina. Međutim, nacionali­sti i šovinisti imaju široku bazu i oni to iskorištavaju. Osim toga, amandmani su dali najjače oružje za borbu protiv uni­tarista i njih se ne treba bojati. Oni se ne mogu postavljati kao neka paralelna snaga, jer pored političkih, mogu se ko­ristiti i administrativna sredstva. Ali, nemojte se zavaravati i oslabiti budnost prema zbilja najopasnijem klasnom nepri­jatelju, a to su šovinizam i nacionalizam koji su baza klasnog neprijatelja. To je osnovna opasnost. Meni se čini da bi mnogi i iz drugih republika trebalo da izvuku izvjesne pouke iz svega o čemu smo govorili. Jer toga ima i drugdje.

Izlaganja na 21. sjednici Predsjedništva SKJ, Komunist 9. XII 1971.

Kod nas još ima i nacionalističkih tendencija koje žive kod malograđanskih elemenata, mada nisu tako aktualne. Na žalost, moram da kažem, takvim tendencijama ni neki komunisti nisu davali otpora. Ima, naime, ljudi koji još nisu shvatili da mi, ako ostvarujemo decentralizaciju, ne idemo na atomiziranje države. Decentralizacija znači samo veću slobodu inicijative i samoupravljanja. A mi smo, u stvari, takva zajednica u kojoj su svi dijelovi usko povezani u jed­nu cjelinu i kojoj je čitav niz najvećih problema zajednički. Zato bi svaki pokušaj da se ta cjelina razdvoji ili da se uza­jamna povezanost na neki način olabavi, značio nanošenje štete i pojedinim dijelovima te zajednice i čitavoj zajednici. Mi to, razumije se, nećemo dozvoliti.
Točno je da elemenata šovinizma, ili bolje reći lokalizma ima negdje više negdje manje. Ono najgore u tome mogu biti razni vidovi ekonomske diskriminacije, razne nepravil­nosti ekonomskog karaktera. Neki traže previše za sebe, a neki imaju i mogućnosti da malo više uzmu. To se onda odražava i na ostale stvari.
U Sloveniji su ljudi bili nezadovoljni zbog toga što neke republike — koje su dobivale dotacije i kojima je pružana pomoć — smatraju da bi se plaće radnih ljudi i standardi morali izravnati sa plaćama i standardima u Sloveniji. To, međutim, ne bi bilo pravilno, jer radnik u Sloveniji bolje radi i mnogo više daje od sebe, u odnosu na onoga koji još nije dovoljno osposobljen u jednom do nedavno zaostalom kraju, ili u jednom poduzeću čiji se kapacitet, recimo, iskorištava jedva sa 40%. Razumljivo je da se radnik čija je pro­duktivnost rada ispod prosjeka ne može nagraditi kao onaj koji ulaže sve svoje snage i sposobnosti i čija je produktiv­nost daleko veća. Radnik čija je produktivnost veća, bio on iz Hrvatske, Slovenije, Srbije ili kog drugog našeg kraja, ne može čekati sa svojim standardom dok se do tog njegovog nivoa ne uzdigne i onaj drugi radnik čija je produktivnost manja. Mi se moramo truditi da se standard povećava i na jednom i na drugom mjestu, ali to ne znači da onaj koji više doprinosi treba da čeka. Naprotiv, on treba više i da dobije da bi bio stimuliran da još više proizvodi i da bi se-od tog njegovog rada, moglo dati i onima gdje rad i do­prinos još nisu na tako visokom nivou.
Vi znate da sam se ja uvijek zalagao za izgradnju i Pomoć nerazvijenim krajevima i u Crnoj Gori, i u Makedoniji i na Kosmetu, i drugdje. Ali, ako želimo da razvijemo te kra­jeve, mi pri tome nemamo prava da tražimo da radni ljudi u krajevima koji su razvijeniji nemaju stimulansa u svom radu i da ne dobivaju nešto više od svog rada, pošto su struč­niji i daju veći doprinos zajednici. A točno je da je radnik u Sloveniji stručniji. Slovenija je čak i u Austriji bila među razvijenijim krajevima.
S druge strane, kad sam već uzeo Sloveniju kao prim­jer dodao bih još i to da Slovenci ne bi imali prava da kažu da oni ne treba da daju onima kojima je potrebno — re­cimo Makedoniji, Crnoj Gori, itd. Sve je ovo naša zajednička socijalistička zajednica. Pojedini ljudi, bilo da su u Sloveniji ili u kojoj drugoj republici, koji govore da takvim krajevima ne bi trebalo pomagati, griješe. Tim krajevima se mora po­moći i pomagati, ali pri tom i ovi kojima se pomaže mo­raju imati u vidu ono što sam maloprije kazao o standardu ljudi u razvijenim krajevima naše zajednice. Sve su to pro­blemi koje treba objasniti ljudima i pravilno ih kanalisati. Jer, kod nas se uvijek najveća diskusija vodila kad se radilo o raspodjeli investicionih sredstava. Ja to prosto ne mogu da razumijem i htio bih da to nekako ide mirnije i ravnomjer­nije. Makedonija i Crna Gora lijepo se razvijaju, ali treba shvatiti da se ni tamo, a ni u drugim nedovoljno razvijenim krajevima, ne može sve postići u toku nekoliko godina. Uostalom, i ne moramo sve mi sada izgraditi. A bilo bi štet­no, kao što sam rekao, da na drugoj strani nekim nepravil­nim odnosom, ukočimo inicijativu najproduktivnijih eleme­nata, kao što su oni u Sloveniji, gdje je produktivnost ipak na najvišem, odnosno na evropskom nivou.
Ponegdje i ponekad postavlja se i nacionalno pitanje. A zašto treba postavljati to pitanje? Mi smo nacionalno pitanje riješili. Riješili smo ga u ratu — i odmah poslije rata i sva­kome je bilo jasno što hoćemo. Zašto nam je sada potrebno da ponovo postavljamo nacionalno pitanje? To pitanje po­kreću razni tuđi elementi, a ponekad nasjedaju i komunisti. Velikim dijelom tome doprinose i nepravilni postupci izvjesnih ljudi u oblasti ekonomije, tako da se kroz ekonomske stvaraju i nacionalni problemi. Po mom mišljenju, tu se, ne radi toliko o nekom nacionalnom šovinizmu, već više o lokalizmu, o težnji da se za sebe izvuče što više koristi. Do toga je velikim dijelom dolazilo i zbog toga što su ljudi stalno gledali jedan drugom u lonac, a kad se radilo o izgradnji – onda i zbog toga što se nije pazilo na rentabilnost pojedinih poduzeća.

Iz razgovora s delegacijom Visoke škole političkih nauka, 1962, GČ/XVII, str. 249-251.

Izvor: Slobodna Jugoslavija